Roman o egzistencijalnoj zebnji

Biografije su nebitne, svi veliki pisci ionako postaju poznati tek nakon smrti – smatrao je Dario Šarec, jedan od suosnivača udruge za promicanje književnosti Eventualizam, još u vrijeme izlaska zbornika eventualizma Nagni se kroz prozor (2006) u kojem su uz sedmero drugih mladih autora prvi put u knjizi objavljene i njegove priče. To je uvjerenje, nakon što je u međuvremenu objavio romane Ljubav na lomači (2009) i Neverland (2013), zadržao do danas. Tako u kratkoj bilješci o piscu na kraju njegova romana Totentanz nema podataka o mjestu, godini rođenja i naobrazbi (neki drugi izvori otkrivaju: Zagreb, 1981; diplomirao novinarstvo), ali je zanimljiva završnica te bilješčice, u kojoj se kaže da je „vrlo stručan u cijepanju drva, krečenju i bojanju namještaja, na veliko zadovoljstvo svoje bake“. Kad se taj iskaz usporedi s iskazom (inače neimenovana) glavnog junaka romana, istodobno pripovjedača u prvom licu, u zadnjem pasusu na 131. stranici Totentanza, može se zaključiti da je riječ o istoj osobi u trima ulogama – dakle i o mogućnosti čitanja romana u autobiografskom ključu, makar samo u stanovitoj mjeri. Naravno, ako nije riječ o literarnoj mistifikaciji.

Izd. Durieux, Zagreb, 2017.

Šarecov roman o tridesetogodišnjem novinaru koji je ostao bez posla nakon godinu dana radnog staža i pokušava se snaći u novoj situaciji sastoji se od tri dijela. U prvom, U potrazi za izgubljenim bremenom, pripovijeda se o protagonistovim javljanjima na oglase koji redovito završavaju neuspjesima, o poderanom kaputu koji ga više ne štiti od hladnoće i nemogućnosti da plaća najam stana te o kraju ozbiljne ljubavne veze (Dejana). Drugi dio, Dnevnik apsinta, govori o posljedici takva stanja – protagonistovu povratku iz Zagreba baki u Kutinu, o njegovim posjetima ocu koji je završio u ludnici i razlozima raspada nekad sretne obitelji, o depresivnom djelovanju provincije, o odlasku u Pančevo na susret mladih pisaca s prostora bivše Jugoslavije, o daljim pokušajima da se zaposli i o rađanju i brzom prekidu jedne obećavajuće ljubavi (Ida). U trećem dijelu, Provincija uzvraća udarac, pratimo protagonista u njegovim novim neuspjelim pokušajima da nađe posao, pripovijeda se o bolestima i bolnicama, o očevu nestanku iz ludnice i protagonistovu sastanku s njim na majčinu grobu.

Šarecov roman bavi se posttranzicijskom Hrvatskom, preciznije razornim učincima recesije, osobito na mladu populaciju, kojoj je svijet rada nedostupan, a egzistencija maksimalno ugrožena. Nije ovdje riječ samo o materijalnom aspektu krize koji ljude u takvim vremenima dovodi na rub života, nego prije svega o brutalnim psihičkim udarima koji pojedinca dovode u ponižavajući položaj, čine ga otuđenim, osamljenim, ogorčenim i frustriranim, oduzimaju mu svaku volju, a nadu u nešto bolje čine uzaludnom. Zato nije slučajno da je uzaludnost ključni pojam Šarecova romana, kao što nije slučajna simbolika njegova naslova (mrtvački ples). Protagonist se sve vrijeme susreće s neuspjesima u traženju posla, ne ide mu najbolje ni sa ženama do kojih mu je stalo (Dejana i Ida), obitelj mu se spletom čudnih okolnosti ružno raspala. Sve su to događaji koji ga uvjeravaju da je pomisao o normalnom životu, ako ne već i o sreći, promašena, uzaludna, i sve to kod njega izaziva egzistencijalnu zebnju:

„Razmišljam o svim tim groznim situacijama s kojima se u životu moraš suočavati, bolest, depresija, dugovi, varanje, laži, svim tim stvarima koje svakodnevno pokušavaju uzeti nešto do čega ti je stalo, a nitko ti nije dao nikakve upute, možeš jedino lajati i nadati se da neće napasti baš tebe, ne sad, ne postoji neki način da se izvučeš i zbrišeš.“ Ali protagonist ove priče nije samo novinar u beznadnoj potrazi za poslom, nego i pisac kojemu je njegov kaotični i nesređeni život, obilato ispunjen još i alkoholom, drogom i seksom, građa za roman u nastajanju. S tim u vezi on u nekoliko prilika aludira na podvojenost svoje ličnosti na „građansku“, koju je život izranjavao, i na „spisateljsku“, koja od tih rana živi („potajno i pohotno uživam u svojoj patnji koju pothranjujem kako se ne bih osjećao obično, kako bih mogao pričati o tome, pisati o tome“). Na drugome mjestu ističe pak strast pisanja kao oslobađanja od demona s kojima se bori: „sjedam za tastaturu i puštam lavinu, strovaljuje se iz mene i uskoro sam već na drugoj stranici, na trećoj, ostavljam sve demone zatočene na bijeloj površini, pobjeđujem ih i rugam im se“.

Eventualisti su svojedobno u svome kratkom manifestu proklamirali da će se držati razumljivosti i jednostavnosti, da žele biti pristupačni svima, da će njihove teme biti „ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli“, i da će pisati „kao što mislimo, bez uljepšavanja“, nagovijestivši time da će njihova poetika biti dosta bliska realističkoj poetici. Nije taj program obećavao literarnu revoluciju pa se ona nije ni dogodila, ni kod Šareca. Autor se u Totentanzu tematski doista bavio onim što je „čuo, vidio, doživio“ – pa je uhvatio neke važne uzroke današnje slike ispražnjene Hrvatske, beznađa i depresije njezinih preostalih građana, sumornog stanja „ustanova za duševne bolesnike“, pri čemu konstatacija protagonista romana da mu je „ovaj svijet luđaka mnogo draži nego onaj tamo, izvan zidova“ djeluje šokantno (iako je Šarec ne može patentirati jer nije prvi koji ju je upotrijebio). Piscu u prilog možemo upisati smisao za opori humor i zdravu ironiju, zanimljiv postupak pripovjedačeva „zamišljanja života“ pojedinih likova, duhovite opaske o izrekama i poslovicama ili pak novim riječima, a nedostatak je povremena razbarušenost, nemotiviranost pojedinih postupaka i neizbalansiranost teksta.